Verujem da ih ima puno ovakvih ali ja sam nekim čudom dospela baš ovde. Bangata, državna osnovna škola u blizini Aruše. Došla sam da budem učiteljica engleskom i upoznam se sa školstvom. Želim vam reći više o tome.

U školi ima 527 dece, uzrasta od prvog do osmog razreda. Znate one slike slatke crne dece? Pa da, svi su takvi. Trčkaraju, vrište, skaču, nemirni su do zla boga. Deca, ko deca. Ono što nisam navikla da vidim je da su svi poderani, prljavi, musavi. Učionice imaju rupe i po podu i po plafonu. Klupa nema dovoljno, pa sede po troje, četvoro u jednoj. Učiteljice nemaju katedru već sednu negde gde nađu mesto.

Deca koja uplate ručak (70$ godišnje), dolaze u ’kuhinju’ (baraku) gde se svakog dana sprema u ogromnom loncu na vatri makando. Svako dete ima obavezu da donese po jedno drvo u školu. Kada su krenuli da vade drva na pola časa, bila sam u šoku. Nije mi bilo jasno da li će da se tuku i šta će im tolike motke.

Učiteljica engleskog mi je objasnila čemu služe. Učenici učestuju u spremanju hrane kao i kuvarice. Hrana se iznosi u lavorima, nakon čega se sedne na travu i jede tako rukama.

Za ovo treba imati želudac. Ne znam odakle meni. Gledam, sedim sa njima, doživljavam. Ne znam ni koje emocije osećam. Nekad mi je teško da gledam. Nekad se pravim da mi je sve ovo normalno, iako doživljavam šok do šoka.

Nekako sam prihvatila da je ovo njihova realnost i način života. Mislim da je meni teže jer znam kako to kod nas izgleda. Ovo je njima svakodnevica. Ipak, želela sam da to podelim i sa drugim ljudima. Da bismo bili zajedno svesniji koliko imamo svega na pretek. I činijica za pakovanje hrane, i čarapa, i patika, i šolji, i stolica. Koristimo samo šampon koji miriše lepo, kupku koja dovoljno peni, tečni sapun jer se lakše sipa. U ovoj školi deca ruke peru pepelom.

Živim u kući kod žene koja je pored svoje četvoro dece, usvojila još dvoje od rođaka i ne želi da mi naplati ništa što živim sa njima – jer sam joj ja kao stariji sin. Madam Sabaya, čiteljica engleskog kojoj pomažem, donese mi svakog dana užinu u školu. Danas su to bile banane i keksići. Prezahvalna sam na ovom iskustvu koje me trese iz gaća svakog dana.

Ovo nije poziv za pomoć. Ovo je poziv da podelimo ono što imamo. Koliko možemo. To su me naučili ovi ljudi ovde. Daju mi sve iako nemaju ni za sebe dovoljno.

Zapisala sam šta bih volela da se ovde sredi:

  • Da svako dete dobije novu komplet uniformu
  • Da svako dete dobije četkicu i pastu
  • Da svako dete dobije 3 sveske i pernicu
  • Da svako dete dobije svoj sapun
  • Da svako dete dobije svoju činiju za ručak
  • Da se obezbedi tečnost za pranje ruku ili sapun za godinu dana
  • Da dobiju 40 atlasa
  • Da se izravnjaju podovi
  • Da se okreče učionice
  • Da se nabave klupe koje nedostaju
  • Da se izgradi kuhinja

Onda sam izašla napolje da pričam sa decom i pitala ih šta bi oni voleli.

Znate šta su mi rekli?

Lopte, kompjuter, atlas.

Uz to i bolnicu u selu i školski autobus – da ne moraju da pešače 2km do škole. Pomislih – pa da. Briga njih za lepu uniformu, bilo bi lepo da je imaju. Ali to im suštinski ne menja kvalitet života i obrazovanja. Oni i dalje žele nešto što mogu da koriste zajedno i od čega se raste.

Kada sam ih pitala šta žele da im pričam, rekli su mi o nacionalnostima, o mojoj zemlji. Pitali su me da im pokažem moju porodicu, gde je Srbija. Svima je najveće zadovoljstvo bilo da vide mapu na telefonu. Glupa mapa. Pa koliko može da košta, a oni je nemaju i ne znaju gde je šta.

Verujem da ima milion ovakvih škola, ali ovo je jedna u koju sam ja dospela i kojoj bih volela da ostavim nešto od svih nas. Ne želim da menjam svet, želim da napravim mrvicu pomaka i ostavim ovu školu boljim mestom za učenje, decu spremnijom za školski čas i malo čistijom nego što sam ih zatekla.

Ja nisam nevladina organizacija. Ja sam samo obična devojka iz Srbije koja je sledeći svoje snove ovde došla. Ako želite da zajedno ulepšamo i poboljšamo ovoj deci školske dane, možete uplatiti koliko god je vama OK na račun koji koristim ovde i pokazaću vam promene koje smo napravili zajedno.

PAYPAL MAIL: DI.KOCIC@gmail.com

Tekući račun u dinarima: 205-9001019769258-57

Od svih nas, od srca HVALA!

26