Emocije su u našoj kulturi često zabranjivane, potiskivane i nipodaštavane kao odlika slabosti. 

Roditelji iz nedostatka razumevanja sebe i svojih emocija, nisu mogli da prepoznaju, validiraju i budu prisutni sa nama kada osećamo tugu, bol, ljutnju. Najčešće bi pokušavali da umanje značaj ili veličinu onoga što osećamo.

Detetu su roditelji ogledalo i način na koji kreira sliku o sebi. Ako mama i tata kažu: “Nemoj da budeš tužan”, dete koje oseća stezanje u grudima i bol, može da pomisli: “Pa ovo ja ne treba da osećam, ja ne treba da budem tužan.”

Umesto da se upozna sa osećajem i nauči kako da ga ‘prevaziđe’, neutrališe – dete uči da negira osećanja, jer i mama i tata to rade. 

GDE NASTAJE PROBLEM?

Problem nastaje u dizbalansu osećaja teskobe u telu, koje stvarno postoji iz odgovora odraslih, koje ga ne reflektuju i prihvataju, već negiraju ili umanjuju. Dete umesto da veruje svom telu i osećaju, veruje roditeljima i nastaje odnos nepoverenja sa sobom.

Ako mi ne budemo nežni sa sobom kada se plašimo, ili ne zagrlimo sebe kada smo tužni, mi onda zapravo ostavljamo malo dete (u sebi) na cedilu. Nepoverenje da ćemo se sebi naći kada je teško, prenosi se i u drugim situacijama. Može se desiti da se ne osećamo samopouzdani da možemo da se zauzmemo za sebe u odnosima, da napravimo karijerni zaokret, da se suprotstavimo autoritetu koji nam narušava granice, i onda se pitamo u datim trenucima kako se nositi sa emocijama.

Dobra stvar je da se sve ovo uči. Emocionalna pismenost je izuzetno značajna za ljudski rast i razvoj. 

Bez savladane veštine razumevanja, prepoznavanja i neutralisanja emocija – ulazimo u začarani krug kontraveština. Njih razvijamo da bismo tu neprijatnost iz stomaka, grudi, izbacili iz sebe. To može biti opsesivna kupovina, prejedanje, gledanje u telefon, bindžovanje… 

Takodje, može biti i joga, trčanje, ples, meditacija, bliskost sa dragim ljudima, pa čak i seks je način da izbacimo iz sebe nabujalu energiju i emotivnost koju imamo.

Emocije su deo životne energije i što ih više potiskujemo ili ignorišemo – možemo se osećati više letargično, mrzovoljno, otupelo, bezvoljno. 

Može se desiti da krivimo sebe, jer smo lenji, nemotivisani itd. Međutim, veća je verovatnoća da smo zapravo zapeli sa nekim osećanjem koje želimo da izbegnemo, jer (svesno ili nesvesno) ne želimo, ili ne znamo, kako da se sa njim suočimo. 

Naše emocije su naša snaga, pokretač, pogonsko gorivo da stvaramo lepši, bolji, kreativniji svet.

UPRAVLJANJE EMOCIJAMA

Sve emocije su lepe – ali nisu sve prijatne. Tuga nam govori da nam je do nekoga stalo i da ga volimo. Ljutnja nam govori da je važno da sebe volimo i zauzmemo se za sebe. Bes nas gura da preuzmemo odgovornost za sebe i svoj život i osetimo moć u sebi. Ljubomora nas uči da poverujemo da i mi to možemo…

Iza svake emocije se krije neka misao o sebi i svetu oko nas, koja i utiče na to da se ovako osećamo. I koliko je važno da naučimo da na konstruktivan način neutrališemo osećanja – važno je i da osvešćujemo glasove u sebi koji izazivaju ista ta osećanja.

Put je uzbudljiv, dinamičan, razotkrivajući i moćan. Često jako bolan, ali i taj bol je manji od života u nesvesnom, otupelom svetu. Taj bol nas vodi do većeg osećaja uživanja, životnosti, ispunjenosti, moći, samopouzdanja, radosti…

KAKO UČIMO DA BUDEMO SA SVOJIM EMOCIJAMA?

Kroz razgovor sa osobom koja je ovu veštinu savladala. Psiholozi, terapeuti i koučevi nam igraju ‘ulogu roditelja’, tako što nam u toku razgovora pomažu da prepoznamo svoje emocije, razumemo ih i neutrališemo. Važan deo terapeutskog rada je validacija osećanja. To je onaj deo koji su često naši roditelji i staratelji propustili da urade. 

ŠTA MOŽEMO DA URADIMO SAMI DA BISMO SE UPOZNALI SA SVOJIM OSEĆANJIMA? 

  • Nacrtati svoja različita osećanja (tuga, ljutnja, bes, mržnja, agresija, ljubomora, zavist, radost, stid, sramota, uzbuđenje…)
  • Promisliti gde se koje osećanje manifestuje u telu (tuga je često u grudima i grlu, strah u stomaku…). Radoznalo obratiti pažnju na osećaje koje imamo u različitim situacijama i upoznavati se sa svojim telom.
  • Promisliti kako kod nas izgleda proces tugovanja, radovanja, ljutnje… 
  • Napisati svoj ceo proces: Kada sam ljuta, peče me u stomaku i želim nekog da ‘izudaram’… Sve i da imamo želju da nekog bacimo kroz prozor jer nas je povredio, to ne znači da ćemo to i da uradimo.
  • Radoznalo pratiti senzacije u telu, kada se jave emocije. Može se desiti da se one povežu – pa da imamo osećaj nekog kovitlaca, i to je okej. Najčešće i osećamo više različitih osećanja u datom trenutku. Možemo istovremeno biti i srećni i tužni, i ljuti i ljubomorni i ponosni i zahvalni. To su različite senzacije i mogu sve koegzistirati.

KAKO MOŽEMO NEUTRALISATI OSEĆANJA?

Važno je da svako razvije za sebe svoje strategije neutralisanja emocija. Često će tenzija u stomaku spasti, samo kada je vidimo i nežno stavimo dlanove. Ako sebe zagrlimo i budemo sa tim osećajem 10-ak minuta, velika je verovatnoća da će se osećaj rastočiti. Za ljutnju, bes, agresiju, mržnju, može biti korisno da izudaramo jastuk ili se izvrištimo u njega. Takođe, trčanje, boks, kardio treninzi pomažu izuzetno.

Svesni ples je jedan od načina da prepoznamo i osetimo sve što nam se u telu skupljalo. Radionice svesnog plesa traju oko 2h i u tom periodu se neutrališe dosta nakupljenih emocija. 

Pisanje dnevnika, deljenje osećanja koje imamo i upoznavanje sa svojim mislima koje izazivaju emocije je važan deo isceljenja. Topli razgovor sa osobom koja može da saoseća i razume šta osećamo je vrlo blagotvoran. To može biti rođak, prijatelj, kolega…Važno je da prepoznamo ono što nam treba u datom trenutku i da to i tražimo.

PODRŠKA SAGOVORNIKA

Možemo ljudima tražiti da nas saslušaju (da samo želimo da izbacimo iz sebe to što nas muči), da nas zagrle. Da budu sa nama ili drže za ruku ili da nam daju svoju perspektivu, savet, ugao. Svaka od ovih dimenzija je okej i možemo je inicirati. Važno je da ne očekujemo da nam neko čita misli, već da razvijamo u sebi slobodu i hrabrost da kažemo šta nam je na duši i šta nam treba.

Ako nemamo u svom okruźenju osobu koja će nas razumeti i čuti, onda može biti vreme da tražimo podršku i sagovornika u terapeutu koji nam može pomoći na putu kako se nositi sa emocijama.

Naše emocije su deo naše prirode. Ne mogu nestati, niti ih možemo izbrisati iz svog postojanja. Emocije će se uvek na neki način ispoljiti. One su kao fontana koja izlazi iz više rupa, ako ih sve zapušimo – samo je pitanje kada će fontana eksplodirati i kako će uticati na svoje okruženje.

Korisno je upoznati ih, postepeno prihvatati, integrisati i pustiti ih da nas i naš život transformišu na bolje. 

Ukoliko vam je potrebna pomoć u razumevanju, prihvatanju i prevazilaženju osećanja – radujem se da budem deo razvojnog puta. Možete mi se javiti na di.kocic@gmail.com i zakazati besplatne koučing konsultacije.

Kako se nositi sa emocijama je tema koja je usko povezana sa ispoljavanjem emocije straha, a kako da se suočiš i prevaziđeš strah: PROČITAJ

3