28.7.2019.

Samo mi se šeta. A ovde je svaka šetnja po nekom haosu, prašini, uz zvuke sirena. Duluti jezero ostavljam za ponedeljak, pa krećem ka Muzeju kulturnog nasleđa. Do tamo mi treba pola sata šetnje, što koristim za učenje Swahili reči. Naravno da mi opet svi nešto dobacuju. Pojedinima odgovaram, čisto da vežbam to što u sebi ponavljam. Prvi put se družim sa dečicom na ulici. Bacaju mi pet. Upoznajemo se. Dobacuju: Mzungu (Belac). To me smara. Nekome odgovorim Rafiki (prijatelj), Dada (sestra). Muzej je izvan mojih očekivanja. Nisam ni bila svesna koliko je afrička umetnost živopisna. Slike su pune boja. Životinje mi izgledaju kao da će izaći sa platna, zagledam da nisu 3D. Slike ljudi na velikim formatima izgledaju WOW. Nema puno ljudi i šetati ovde je milina. Ne naplaćuje se ulaz i skoro svi predmeti i slike su na prodaju. Nema baš gde da se sedne ali bih realno zabola i blejala ovde satima.

  • Muzej afričke umetnosti
  • Cultural Heritage Center, Arusha

Monika (poznanica sa Couchsurfinga) mi se javlja da dođem do nje i radujem se da vidim kako izgleda život lokalaca. Sedam po prvi put u daladala (minibus) i govorim kuda idem. Pravim se kao da sam tu sto godina. Na glavnoj stanici se prebacujem u drugo vozilo koje ide do Monikinog kraja. Izlazim i pronalazim bodabodu (motor) koji će me prevesti do njene kuće. Dajem motoristi telefon da mu objasni gde je tačno i sedam iza njega.

Moja prva vožnja na motoru po Africi. Rekli su mi da voze kao ludaci brzo, pa sam oprezna. Neverovatno mi je po kakvim katakombama se krećemo i da je tako dobra amortizacija. Sedište je preudobno, bukvalno ništa ne osećam i mogla bih da se vozim satima. Vetar u kosi, deca mašu, prolazimo kroz pravo, pravcato afričko selo. Sve oko nas se raspada. Nestvarno mi izgleda. Zaustavljamo se pored nekog crnca koji se pozdravlja sa vozačem. Pruža i meni ruku, dok mi vozač govori: Stigli smo. U čudu sam i kreće panika. Nismo stigli. Gde je Monika? Šta hoće i ko je ovaj crnac? Nije mi Monika ništa spominjala.

Govorim vozaču da nismo stigli i da produži dalje. Hvatam se za telefon, šaljem live lokaciju jedinoj osobi u Tanzaniji u koju imam poverenja – Gabrielu iz FootSlopes-a. Vozač nastavlja uzbrdo uličicom, meni život prolazi pred očima. Zašto sam krenula uopšte kod nepoznate osobe. Prodaće me za belo roblje. Pripremam se da se bijem ako treba. Mozak radi 300 na sat. Zovem Moniku na Whatsapp. Ona mi odgovara: Poslala sam prijatelja po tebe. U međuvremenu staje i motor ispred kuće. Crnac prolazi ispod kapije bukvalno i ulazi u dvorište. Monika izviruje u raspaloj trenerci i papučama. Ne znam da li sam srećna što je vidim ili očajna. Objašnjava mi da je prala sudove pa da nije mogla da izađe.

Shops in Tanzania
Prodavnica na putu do Monikine kuće

Uvodi me u kuću, moje oči ne mogu da dođu sebi od šoka. Ovo nije kuća, ovo je ruševina u kojoj dva crnca igraju Sony. I dalje se mislim, ovako izgledaju sve najstrađnije scene iz filmova kada kidnapuju devojke pa onda u nekoj raspaloj kući bleje i čekaju otkup ili šta već. Previše sam se ovakvih filmova nagledala. Nije realno da mi se to događa. Monika me pita da li hoću da popijem nešto. Pristajem na Coca-Colu samo da dođem sebi. Meni i dalje i mozak i srce rade 200 na sat. Objašnjavam joj zašto sam se uplašila ali kao da i sama ne čujem šta pričam. Totalno sam van sebe od straha. Trebalo mi je pola sata da dođem sebi.

Ljudi u Tanzaniji
Ernest je bio taj crnac koji me je sačekao ispred kuće

Odlazimo u kuhinju da pravimo palačinke. To nije ni kuhinja, liči na ostavu za čistačice. Na podu beton, prepuno nekog krša. Na plastičnom stolu se nalazi lavor u kojem Monika meša drvenom varjačom rendanu šargarepu, brašno i vodu. To je sastav testa. Nudim se da pomognem pa nastavljam sa razbijanjem grumenčića brašna. Brašno je spakovano u višek od novina. Pere kutlaču u drugom lavoru na podu, gde su ostaci zapaljenih šibica. Naravno da je samo proprala kroz vodu, bez ikakvog deterdženta. Mislim se – pa dobro, na plinu će se ubiti svakako sve bakterije. Priča mi o životu ovde, kako je dve godine radila bez plate, da je početna plata sa diplomom fakulteta 350$, da je ova kuća 100$. Bez obzira na sve što je prethodilo, prija mi da provedem vreme u jednoj domaćoj atmosferi, pečem palačinke i razgovaram o životu u Tanzaniji.

House in Tanzania
Unutrašnjost Monikine kuće

26.7.2019.

Dolazimo do Duluti jezera na piće. Izgleda kao neka bara. Voda je izrazito zelena. Naravno da nas svi gledaju kao vanzemaljce. Najviše me smara to cenjkanje za svaku živu stvar. A ne želim da budem zavrnuta za pare. Pitamo koliko košta vožnja po jezeru, odgovara 20.000 šilinga. Ja sam razumela 20$. U glavi mi da za 500rsd po Adi možeš na pedalini da se voziš. Pa nećemo se po ovoj baruštini vozati za više od toga. Na kraju dobijamo za po 10.000Tsh, što je oko 4$. Presmešno mi je da nas dva crnca voze i veslaju, a mi kao gledamo u prirodu. Pokazuju nam nekog guštera u žbunju, ptice. Meni se samo upija sunce. Sviđa mi se jezero jer nema puno ljudi i konačno je neka priroda. Ovde bih da se vratim i prošetam krug po šumi. Naravno da žele i to da naplate i da mi treba vodič. To ne želim, ali ostavljam ovaj izlet za drugi dan.

Jezero Duluti u Aruši

Ante nas dovodi na super piletinu. Restoran na sred ulice. Plastične stolice, zemlja na podu. Naručuje nam svima po pola pileta i čips (pomfrit). Mislim se ko će to pojesti, ali ajde. Vodi me da vidim kako to pripremaju. Ispred kioska ogroman kazan u kojem se kuva neka piletina. U kiosku naređane polutke pilića, koje kuvarica seče na četvrtine. Sve je preprljavo. Ovde je to jednostavno tako. Ne mislim na bolesti. Samo sam u fazonu, ako oni mogu, mogu i ja.

Prvi put pijem neki Coca-Cola napitak od đumbira. Piće donosi u zelenoj kofi. Otvara ispred nas. Čašu briše salvetom i sipa unutra. Hvatam se prirodno za flašu. Brišem još jednom grlo i probam. Ne volim inače gazirana pića ali ovo je okej. Pre obroka donosi nam bokal sa vodom, lavor i flašu punu razmućene tečnosti za pranje ruku. Ili stakla, više i ne znam. Posle 15-ak minuta donose nam hranu. Sva tri tanjira su različitih dezena. Nema pribora. Jede se rukama. Uz piletinu ide i neki ljudi sos. Ovo mi je najslađi obrok koji sam imala od kada sam došla. Sva sam zamazana, cepkam komadiće piletine, glođem hrskavicu. Uživam u jednostavnosti života. Konobarica prolazi i ne mogu a da ne vidim roze nokte na nogama, koji izgledaju kao da su od šimpanze. Dugački, čini mi se i plastični, savijeni pri krajevima.

27.7.2019.

Danas sam prvi put bila u afričkoj bolnici i iznenadilo me je koliko je lepa i uredna. Brzo sam sve završila, osoblje je bilo jako fino, uslužno, svi znaju engleski dobro. Gabriel, moj prijatelj i vlasnik FootSlopes agencije u kojoj volontiram je imao problem sa stomakom pa umesto da radimo, imam slobodan dan. Raduje me da dođem u Stiggbucks i popijem kafu na suncu. Zapravo više sunce, nego sama kafa. Aruša je sva prljava i haotična. Ovde imam trenutke mira.

Bolnica u Africi

Danas bih da odem do muzeja i malo šetam gradom. Ne volim što sam ovde i dalje turista i volela bih da se uklopim u okruženje. Zapravo, ovo je više do mene – koliko ja razumem i živim lokalni život. Za to je definitivno rešenje da sam više sa lokalcima i da pričam sa njima. Mislim da će mi to doneti boravak na selu, ali i što više šetanja po gradu. Veliki je šok biti okružen ljudima koji su potpuno drugačiji od tebe i još se naslušati priča o tome kako treba da budeš oprezan. Danas sam se prvi put osetila prevarenom kada sam platila za pranje veša umesto dogovorenih 5.000, 25.000 tanzanijskih šilinga. Nije bilo fer, ali sam posustala u toj raspravi. Žao mi je što nisam stala za sebe. U glavi mi se lomilo sa jedne strane, to za mene nije svakako mnogo. Ali bih volela da biram kome dajem, a ne da pokušavaju da mi uzmu na svaki mogući način. Zapravo, mislim da moram da naučim da se borim za sebe. Oni će svakako pokušavati da dobiju ono što žele za sebe.

Muzej nacionalne istorije u Aruši
Muzej nacionalne istorije u Aruši

Samo šetati gradom. Ako mi je za nešto dobro ovo putovanje, to je zato što na ulici ne koristim toliko telefon. Samo gledam, upijam, doživljavam. Prženje pilića na sred prašnjave ulice. Dale dale na svakom ćošku. Prašnjave, polovne patike. Žene koje glancaju povrće i ređaju ga u savršene piramide. Ofingeri koji oslikavaju obline crnkinja. U glavi prevrćem sve Swahili reči koje sam naučila. Pokušavam da odgovorim kada mi nešto na ulici dobace. Ja bih da budem Bongo (jedan od njih), a ne Mzungu (belac). Možda bih zapravo trebala da budem samo ja. Ne znam ni čemu ta potreba da se uklopim u crnce, belce, kakve god da su boje. Moje je da proživim taj trenutak koji imam, radeći ono u čemu uživam.

Ljudi u Aruši

Svako ima svoju svrhu. Nisam sigurna uopšte zašto sam ušla u muzej kada ne idem u muzeje inače. Lepo vreme napolju, totalno besmisleno biti u zatvorenom i pomračini. Prolećem kroz prvi deo, u prirodnjačkom delu čitam poruke. Bukvalno sve na ovom svetu ima svoju svrhu. Od leptira, preko bubamare, do leoparda. Sve je tako savršeno napravljeno i usklađeno. Zašto nas onda niko ne uči da u životu tražimo svoju svrhu. Da pronađemo svoje talente, živimo slobodno i autentično. Svaka životinja i biljka ima svoj značaj za razvoj ekosistema. Sigurna sam da i svaki čovek ima značaj za razvoj ljudske vrste. I žao mi je da svaki čovek ne koristi u potpunosti svoje potencijale. Kada realno samo on može da da svetu to što ima. Marie Forleo: The world needs that special gift that only you have.

Riči je prvi konobar kojeg sam upoznala. Donosi mi Savana pivo. Čak i ne pijem pivo, ali mi je ovo bio izgovor da sednem u kafić pored hotela. Tek kada sam sela u kafić i stala u jedno mesto, čini mi se da sam se uzemljila. Sve oko mene je nastavilo da se kreće, a ja sam mogla da posmatram. Osmelila sam se da pogledam neke crnce u oči, bez da odmah skrenem pogled. Guglam Swahili reči i pokušavam da ih zapamtim i iskoristim. Sunce zalazi, što znači da je vreme za hotel. Malo me je umorila šetnja. Ovoliko nisam prepešačila već 20 dana. Raduje me da se vraćam na svoje rituale.

Nastavi na PRIČE IZ AFRIKE #2

18